Crkva Sv. Blaža u Vodnjanu od 1818. godine počivalište je svetaca čije se tijelo stoljećima nakon smrti ne raspada. Najslavnija je mumija Nikoloze Kopranke, za koju se vezuju 53 izlječenja, a dan-danas ljudi svjedoče o terapeutskim moćima ove zagonetne crkve-grobnice

Hrvatska je spletom povijesnih okolnosti postala domom jednog od najboljih svjetskih primjera neraspadnutih tjelesa svetih ljudi. Riječ je o tzv. istarskim mumijama, koje se nalaze u crkvi Sv. Blaža u Vodnjanu, dakle u najvišem sakralnom objektu na ovom poluotoku. Tamo sam prvi put dospio pred tridesetak godina, nakon što nam je kod Labina auto ostao bez goriva pa smo pola noći čekali da se otvori lokalna benzinska stanica. Vruće jutro i umor nas nisu spriječili da zabilježimo pravo pravcato čudo koje je počivalo u podrumu. Još tada nepoznate mumije bile su pokrivene slojem prašine tako da su snimatelji Zlatko Sokolović i Miroslav Ivanščak morali vatom natopljenom u alkoholu brisati stakla na vitrinama u kojima su se nalazile. Prva nam je za oko zapela mumija Nikoloze Kopranke, prije svega zbog očuvanih crta nosa i većeg dijela lica te ruku koje su prekrižene jedna preko druge.

No, više od samih mumija i njihove uščuvanosti impresioniraju životi ovih ljudi stoljećima zaboravljenih na području negdašnje rimske utvrde Nezakcija. Sve je počelo kada se nedaleko od Vodnjana 1818. godine iskrcao venecijanski slikar Gaetano Gresler, kojeg su gradski oci pozvali kako bi obnovio slikarije na zidovima lokalne crkve. Sa sobom je donio poveći broj sanduka u kojima su bile relikvije i mumije velike vrijednosti. Zbog nekih je nepodopština došao u sukob s mještanima i ubrzo napustio Vodnjan. Sanduci s mumijama ostali su u Istri i našli svoje mjesto u crkvi Sv. Blaža, gdje su i danas.

Nikoloza je dijete imućne i ugledne peloponeške obitelji Bursa koja se naselila u Kopar. O njoj doznajemo nešto tek 1465. godine, kada je zabilježeno da je djevojčica pokazala neobičnu odlučnost da život posveti služenju katoličkoj vjeri. Napredovala je do voditeljice samostana Sv. Ivana Lateranskog u Veneciji i već se tada pročula po nevjerojatnim darovima iscjeljivanja. I ne samo to. U vremenima nestašice hrane molitvom je mogla prizvati kakva bogatijeg čovjeka koji bi na vrata samostana donio prijeko potrebnu hranu. Proširila se priča da je u meditaciji vidjela i svoj zemaljski kraj, a zapisano je da će umrijeti 23. travnja 1512. godine. Tako je i bilo! Nikolozini suvremenici zapisuju kako je mogla lebdjeti u zraku kada se njeno tijelo neobično sjajilo, a bila je i vidovita. Pripisuju joj se ozdravljenja ljudi koji su bolovali od najtežih bolesti, a kasnije će se zbivati ono što je još fantastičnije - kraj njena mumificiranog tijela događat će se čudesna ozdravljenja i stoljećima nakon njene fizičke smrti.

... ostalo pročitajte u Areni.

Veliki karizmatik samo za Arenu komentira najnoviju hit-knjigu 'Zlatko Sudac - razgovori', govori što misli o vlč. Zlatku Sudcu kao osobi i svećeniku te otkriva da surađuju u nekim slučajevima egzorcizma

Fra Zvjezdan Linić jedan je od recenzenata trenutačno najtraženije knjige u Hrvatskoj 'Zlatko Sudac - razgovori', one u kojoj vlč. Sudac otvoreno govori o nastanku križa na čelu, o svojim stigmama, o tajanstvenom podizanju s tla i svijetljenju poput žarulje.

Pater Linić je, osim toga, uz Sudca najveći hrvatski karizmatik, jedini svećenik koji, osim Sudca, na seminarima duhovne obnove okuplja desetak, pa i više tisuća ljudi, poznati je i egzorcist, te pisac dvadesetak knjiga vjerske tematike, dakle osoba najpozvanija da govori o novoj knjizi Dunje Ujević, kao i o fenomenu Sudac, te o žestokim kritikama kojima su neki kritičari zasuli Sudca zbog njegovih stavova. Pater Linić novinare Arene ni ovaj put nije odbio.

Kako vas se dojmila knjiga o Zlatku Sudcu?
- Dojam o knjizi i o Sudcu je vrlo dobar, ljudi koji ga žele upoznati mogu ga doživjeti onakvim kakav on doista jest, vrlo neposredan. Dunja Ujević je napravila jako dobru stvar.

Vi, baš kao i Sudac, na svojim seminarima privlačite mnogo ljudi. U čemu je vaša privlačnost, odnosno kako ljudi prepoznaju nečiju karizmu? Što ti silni ljudi od vas očekuju, što traže?
- Bio bih nesretan ako bih ja svojom osobom i na sebe privlačio toliko ljudi. Ispričao bih vam priču o magarcu na kojem je Isus prije 2000 godina jahao kada je na Cvjetnicu išao u Jeruzalem. Isusu su pljeskali, pjevali, mnoštvo mu je klicalo, a magarac tada pomisli: 'Što je tim ljudima, još me nikad nisu tako pozdravljali.' Tako nekako i ja govorim. Silno bih želio da ljudi dožive Isusa, ne Sudca, ne mene, nego Isusa. Ako im ja tu pomognem, onda mi je drago.

Ima li sličnosti između vas i vlč. Sudca? Ima li razlike?
- Ima, on je duplo mlađi od mene. U nekim stvarima ja sam možda razboritiji, a njemu se dopusti da u svojoj mladosti i zanosu neke stvari radikalnije kaže i da se malo zaleti, što mu ja ne zamjeram, jer njegov elan i njegov polet su dio njegova imidža.

... ostalo pročitajte u Areni.